субота, 12. децембар 2015.


DECACI  PAVLOVE  ULICE
Ferenc Molnar

O piscu:

Ferenc Molnar je poznati mađarski dramatičar i pisac. Rođen je 1878. god. u Budimpešti  i svoje detinjstvo je provodio na ulicama ovog velikog grada. Za vreme II svetskog rata emigrirao je u SAD. Njegovo najpoznatije delo je roman za decu"Dečaci pavlove ulice". Umro je u Njujorku 1952. godine.
Nemacek
Na početku romana za Nemačeka pisac kaže da ni za koga nije značio ništa. Bio je mršav i slabašan dečak. U vojsci dečaka Pavlove ulice bio je jedini redov. Svi su mogli da mu naređuju, a on je sve slušao i izvršavao naređenja. Iako je bio fizički slabašan, nejak, imao je druge osobine po kojima je postao poštovan u obe družine. To su bile njegova hrabrost, kad je svojom voljom otišao u Botaničku baštu da uhodi crvene košulje, njegovo prkosno držanje pred Feri Ačom i neizmerna odanost družini Pavlove ulice. Jedina je tragična ličnost ovog romana, jer se za njega dečja igra završila njegovom smrću. Mnogo je voleo gradillište, pa je čak i na svojoj samrtničkoj postelji bio  u mislima uz svoje drugove, na gradilištu. Oni za koje je on na početka bio niko, sada su ga cenili najviše, jer su znali da je on dao sve što ima za svoju družinu, čak i svoj maleni život.
Janos Boka
"Imao je 14 godina i na licu mu je bilo malo tragova muževnosti. Ali čim bi otvorio usta, dobio bi nekoliko godina. Glas mu je bio dubok, blag i ozbiljan... Retko je govorio gluposti. U manje svađe nije se mešao". Među dečacima Pavlove ulice veoma je omiljen. Ulivao im je poverenje i bio im je u svemu pravi vođa, mudar, smiren, ozbiljan i pronicljiv.
Fari Ac
Bio je tako strašan... bio je jak dečak i neverovatno hrabar. Ali je u očima imao nešto milo i simpatično, nešto čega nije bilo u očima Pastora". Bio je pravedan i strog i prema svojim. Umeo je da bude i osećajan kad se Nemeček razboleo, Feri je poslao svoje dečake da ga posete.

Gereb
Bio je pravo gospodsko dete, razmaženo i sujetno. Čeznuo je za tim da bude vođa i zavideo je Boki kada su ga dečaci izabrali za vođu. Samo da bi napakostio Boki i društvu, napustio je dečake Pavlove ulice i prešao na stranu Crvenih košulja. Već na prvoj probi pokazao se slabićem pa su ga prezirali i njegovi bivši drugovi i dečaci kojima se pridružio kao izdajnik. Na kraju molio je Boku da ga ponovo vrati u družinu, makar bio i običan vojnik.
Braca Poter
U braći Poter nema nimalo dečačke topline. Uvek su skloni nasilju, naročito prema malim i nejakim dečacima. Pisac za njih kaže: "Oni su uvek išli opuštene glave, mrko i namrgođeno su gledali, bili su crni, suncem opaljeni momci i još ih niko nikad nije video da se smeju. Njih se valjalo bojati".



Decaci Pavlove ulice(prepricano)

U Pavlovoj ulici živela je grupa dečaka čije je najveći neprijatelj bila ratnička grupa crvenih košulja iz botaničke bašte. Povod za sukob ove dve grupe je zaplena klikera malom plavokosom dečaku Nemačeku iz Pavlove ulice od strane braće Pastor, članova  protivničke grupe.
Jednog dana, prilično dosadan čas hemije prekinuo je iznenadni zvuk muzike. Bila je to vesela mađarska melodija koja je imala ritam marša. Dečiji pogledi su sa eksperimenta odlutali kroz otvoren prozor, tražeći izvor muzike i dok je profesor uzalud pokušavao da povrati njihovu pažnju, dečaci iz Pavlove ulice su se krišom dopisivali. Između njih je kružila poruka: "Posle podne u tri glavna skupština. Biranje predsednika na gradilištu. Obnarodovati".
Gradilište u Pavlovoj ulici bilo je centar sveta za ove dečake.  Ono je bilo domovina, grad, šuma, stenovit brdski kraj, jednom rečju sve ono za što su ga proglasili. Na njemu su svi  bili oficiri, a samo je mali Nemeček bio redov. Njega su svi dečaci potcenjivali. Smatrali su ga plašljivim i nedovoljno zrelim za njihovo društvo, ali  nisu znali da taj mali plavi dečak nije ni nezreo ni plašljiv,  već izuzetno hrabar i uvek spreman da sve učini za svoju družinu.
Kad se čas završio, dečaci su bila veseli, i njihovu razdraganost nije mogla pomuti ni činjenica što je prodavac slatkiša tog dana povećao cene. Našli su se na gradilištu i na skupštini su izabrali vođu, Janoša Boku koji je sa jedanaest glasova pobedio svog druga Gereba. Sutradan popodne vođa dečaka iz Pavlove ulice sa Nemačekom i još jednim dečakom otišlo je u botaničku baštu,  na "teren" crvenih košulja. Odlučili su da prodru na njihovo ostrvo, a da bi to ostvarili, morali su da prođu kroz razne prepreke i opasnosti. Kad su prodrli u protivničku teritoriju iznenadili su se kad su među svojim neprijateljima videli Gereba. Boki je to palo najteže, jer mu je Gereb bio njegov drug, imao je poverenja u njega, a ovaj ga je izdao.
Nekoliko dana posle toga Nemaček je odlučio da sam ode na teritoriju crvenih košulja po zastavu svoje grupe koju su crvenokošuljaši zaplenili. Dok je sedeo na drvetu i čekao da mu se oslobodi prolaz čuo je Gereba koji kaže da niko od njegovih drugova nije hrabar, To ga je mnogo povredilo, pa nije mogao da izdrži, a da se ne suprostavi takvom mišljenju.  Kada je Feri Ač, vođa crvenih košulja video da je Nemačak sam došao po zastavu zadiviila ga je njegova hrabrost, pa ga je pozvao u svoju družinu, ali mališa ga je ponosno odbio. Kaznili su ga tako što su ga zagnjurili u plitko jezero, a on je ćutke sve podneo, iako je bio prehlađen.
Pred glavnu bitku  za odbranu gradilišta družina Pavlove ulice ostala je bez jedinog svog redova, jer mali Nemeček razboleo. Uzrok njegove bolesti je bilo kupanje u haldnoj vodi, prvi put za domovinu, drugi put slučajno i treći put skad su ga crvenokošuljaši na to primorali. U međuvremenu Gereb poslao je pismo komandantu  i generalu Boki u kojem priznaje grešku za izdaju, moli ga za oproštaj i traži da se vrati u družinu kao običan redov i učestvuje u borbi za spas gradilišta. Boka i njegovi oficiri primaju Gereba, a Boka još naređuje da sa o Gerebovoj grešci ne govori. Dečaci obe ratničke družine prihvataju objavu rata, a time i pravila ratovanja. Neće biti tuče, biće upotrebljen samo peščane bombe, pravilno rvanje i borba kopljem.  Presudan momenat za ishod bitke bio je kad je pred Ača stao Nemeček, koji je za čitavu glavu bio niži od njega. Taj mali plavi i bolesni dečak oborio je na zemlju Feri Ača, a onda i sam pao preko njega pri čemu se onesvestio. To je bila njegova poslednja borba u životu u kojoj je dobio čin kapetana.
Dečaci Pavlove ulice su pobedili, a veliku radost pobede  pomutila je činjenica da se Nemeček smrtno razboleo. Obilazili su  ga drugovi iz družine, čak i Fren Ač i članovi njegove grupe. Dečaci su bili mnogo tužni zbog bolesti svoga malog drugara. Divili su mu se jer je on za svoju družinu učinio više od ostalih. Dok je vetar tresao prozore sobe u kojoj se mali kapetan mučio u groznicu, čule su se njegove reči izgovorene šapatom: "Sa gradilišta duva. S dragog gradilišta duva". To pokazuje koliku je ljubav ovaj dečak imao prema svom igralištu.  
Ubrzo, posle Nemečekove smrti, na gradilište su došli  radnici da ga prekopaju. Zajedno sa Nemačekom nestali su dečjia igra i bezbrižni dečiji dani.
Boske
Decaci Pavlove ulice-Ferenc Molnar
Književna vrsta:
Roman
Književni rod:Epika
Tema:Nemirno detinjstvo dečaka iz Pavlove ulice koje su oni provodili u ratnim igrama, kopirajući junake iz pročitanih avanturističkih romana
Glavni likovi:Nemaček, Janoš Boka, Gereb, Feri Ač, braća Poter
Mersto i vreme radnje;Budimpešta, krajem 19. veka
Poruke:Čovek se meri delima koje čini.
Fizički slabije od sebe ne treba da maltretiramo i da ih ponižavamo
Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka.

ANALIZA
Roman ”Dečaci Pavlove ulice“ opisuje rivalstvo dve grupe dečaka i jedan je od najlepših dečjih romana o prijateljstvu, hrabrosti i okrutnosti života. Pisac je opisao život dece u Budimpešti, u velegradu u kome nije bilo dovoljno prostora za igru, pa komadić zemljišta između visokih velegradskih zgrada postaje smisao dečjeg života. S obzirom na vreme dešavanja radnje može se pretpostaviti da delo sadrži sadrži više autobiografskog nego što se to na prvi pogled čini i da  je inspiraciju za ovaj roman pisac dobio upravo u svom odrastanju u velegradu.
Tema koju ovaj roman obrađuje nije ni nova ni neuobičajena u književnosti, a ono što ga čini  specifičnim i drugačijim od ostalih romana na ovu temu jeste njegov tužni završetak. U romanu su opisane dečje ige kroz mnoge smešne i veselih situacije. Iako je postojalo rivalstvo među dečacima, na kraju romana se vidi da sus se dečaci volelei i da im je svima teško pala smrt malog Nemačeka koji je žrtvovao svoj život za svoju družinu.
Roman ”Dečaci Pavlove ulice“ nudi brojne poruke čitalačkoj publici kojoj je namenjen. Osnovna poruka lektire je  da  treba biti pažljiv prema svima, a naročito prema svojim drugarima i da se vidi kakav je ko čovek prema onome što on  čini. Nikoga ne treba maltretirati, ni na koji način, a naročito ne treba pokazivati svoju snagu na onome ko nam ne može ili neće uzvratiti.

недеља, 29. новембар 2015.





                     ORLOVI  RANO  LETE
                           Branko  Copic                           

Književni rod: epika
Književna vrsta: roman
Mesto radnje: Bosanska krajina, selo LIPOVO
Vreme radnje: Pred početak Drugog svetskog rata i za vreme okupacije (jesen 1940. i proleće 1941.)
Glavni likovi: Jovanče, Stric, Nikolica, Đoko Potrk, Lazar Mačak i Lunja.Sporedni likovi: Poljar Lijan, učiteljica, učitelj i Nikoletina Bursać

ТЕМА:Kako je proticalo nemirno i burno dečaštvo Jovančetove družine
Ideja (poruka): Poruka je u naslovu romana. Orao i soko u narodnoj poeziji simboli su slobode i hrabrosti. Za ove dečake rekli bismo pre da su orlići, u teškim iskušenjima oni su raširili svoja krila i počeli rano da lete, to jest, postali su pravi orlovi. Prerano suočavanje sa surovošću i nepravdom; još nedozreli (dečaci) morali su boriti se za opstanak i slobodu, ili što bi Njegoš rekao: "Mlado žito, navijaj klasove, pređe roka došla ti je žnjetva".

Fabula

Roman počinje opisom Prokinog gaja, pošto se na toj sceni zbiva najveći deo radnje. "Zapuštena, gusta i prilično velika šuma, na sat hoda od podnožja planine" sa obiljem "zapuštenih krošanja". Tu je i grob hajduka Jovančeta, na samoj ivici gaja. Tepsija, zaravan u Prokinom gaju, mesto je gde su deca najčešće boravila.

Zaplet

Nastaje kad početkom te školske godine u selo Lipovo stigne novi učitelj, "zloćud stariji čovek", pijanac, nevaspitan, mrk, zlovoljan, svadljiv, koji je po kazni iz grada premešten u selo. Imao je nos crven kao paprika, a obraze podbule - sve od rakije. Đaci su bili uplašeni i zažalili su za dobrom, leptirastom plavom učiteljicom Lanom. S tim se nikako nije mogao pomiriti Stric, najviši đak u razredu, te je za učitelja smislio originalan nadimak: gospodin Paprika. Ova vest iz zadnjih redova širila se po poznatom sistemu "javi dalje" i kad je stigla do polovine učionice, učitelj je primetio šaputanje i dreknu: "Šta vi tu šapućete, a"? Preplašenom đaku, kod kojeg se zaustavio , same izleteše reči: "Molim, gospodine Paprika, kažu da se vi zovete gospodin Paprika." Naravno, učitelj je besno tražio da se javi kumJovanče je hrabro preuzeo odgovornost na sebe, a Stric je dobio zadatak da nađe prut. Da ne bi dobio batine, Jovanče iskače kroz prozor i tu nastaje opšta trka za njim uz šalu i smeh. U nastavku pisac nas postupno upoznava sa dečacima članovima "hajdučke družine" koja se "odmetnula" zbog zuluma njihovog učitelja Paprike. Družina se postepeno uvećava: prvo Jovanče, zatim Stric, pa Đoko Potrk, Lazar Mačak...Članovi družine polažu zakletvu na grobu hajduka Jovančeta, čukundede njihovog vođe Jovančeta. Uređuju logor na Tepsiji. Grade kolibu za družinu i kućicu za kuju Žuju i ognjište za vatru. Dok ostala deca, koja nisu dobila batine, idu u školu, družina boravi u logoru, a kad đaci pođu kući i družina "hajduka" se zajedno sa njima vraća. Dakako, ova tajna nije mogla ostati za dugo. Logor je prvo "otkrila" devojčica Lunja, koja posle silnih rasprava sa dečacima postaje član družine. Lukavi poljar Lijan krene da uhodi "hajduke", kad su roditelji ovih dečaka saznali da im sinovi, umesto u školu, idu negde u šumu. Ovaj deo romana kipi od komičnih situacija kao što je i ona kad poljar Lijan nabasa na tajnu Žujinu kuću i upadne u jamu, ili scena kad roditelji opkole skrovište sa svih strana. Dečaci su se branili bacanjem kromira na napadače. Na kraju su ipak savladani, ali u njihovu odbranu staje Nikoletina Bursać, seoska delija, i spasava ih od kazne. Na uporno navaljivanje seljaka, učitelja Papriku povukoše iz njihove škole, a u selo se ponovo vrati učiteljica Lana. Tako je okončana hajdučija i svi dočekaše zimu u školi. Evropom je besneo rat. Družina čeka proleće. Tu se završava prvi deo romana.

Drugi deo romana

Počinje vešću koju je učiteljica Lana saopštila učenicima. Otpočeo je rat. Beograd je bombardovan. Zaštitnik dečije družine Nikoletina Bursać odlazi u rat. "Toga trenutka prestalo je ono pravo,bezbrižno djetinjstvo đačkog harambaše Jovančeta. Nastalo je jedno drugo djetinjstvo, oprljeno mrazom rata, dječaštvo buntovnika, nekadašnjeg vođe odmetnika iz Prokinog gaja." Okupatorska vlast ("ustaše") oduzima seljacima oružje, vojničku opremu, pljačka žito i stoku, premlaćuje i muči ljude, pali kuće, ubija nejač. Stara družina dečaka se aktivirala. Zadatak im je da motre i obaveštavaju seljane o približavanju ustaša selu. Tako su Jovanče i Stric upozorili Nikoletinu da njegovoj kući idu ustaše i pomogli mu da se na vreme sakrije. Paljenjem vatri, odnosno, dimnim signalima sa obližnjih uzvišenja Lisine i Golog brda, kao i kurirskim načinom obaveštavanja, upozoravali su seljane na dolazak neprijatelja. Stric se jednom izložio smrtnoj opasnosti. Ustaše su na njega pripucale, ali je stradao samo njegov šešir. Jovanče i Mačak spasili su opkoljene Lanu, Nikoletinu i Lijana, pokazavši im put do pećine. U njoj su u toku NOB-a partizani čuvali zaplenjeno oružje i municiju. Čitava Jovančetova četa prošla je kurirski kurs. Prokin gaj postaje partizanska radionica. Roman se završava podatkom da u rat odlazi Jovančetova družina. "Neka bude onako kako ste se dogovorili na poslednjem sastanku u Gaju: oni koji ostanu živi sastaće se opet jednog dana u Prokinom gaju, naložiće vatru u logoru Tepsija i oko nje će pričati o onima koji se nisu vratil
RAZGOVOR O ROMANU:
1. Kako počinje roman? Opisom Prokinog gaja.
2. Kako je izgledao Prokin gaj? Mračna, zapuštena šuma u koju se ulazilo sa strahom.
3. Zašto?Verovalo se da u toj šumi živi drekavac.
4. Po čemu je Prokin gaj bio značajan za decu iz sela Lipova? Tu se nalazila zaravan zvana Tepsija gde su se deca okupljala i grob hajduka Jovančeta, čukundede dečaka Jovančeta, gde su mali hajduci polagali zakletvu.
5. Kako i kad počinje zaplet (sukob)? Kad u selo Lipovo, umesto lepršave učiteljice Lane, dođe namrgođeni učitelj, stariji čovek koga su zbog pijanstva po kazni iz grada poslali u selo.
6. Ko se od učenika najteže mirio sa ovom promenom? Stric, najviši učenik u razredu.
7. Šta on čini da vrati učiteljicu? Moli se neobičnim svecima!
8. Je li pomoglo?Nije, kad je otvorio oči, opet je video antipatičnog učitelja.
9. Šta je zbog toga Stric smislio? Smislio je originalan nadimak za učitelja.
10. Po čemu je značajan čas geografije (zemljopisa)? Na učiteljevo pitanje: "Gdje se uliva Dunav?", Stric prvo odgovori; "U Jadransko more", zatim kaže da se ne ne uliva nigde, nego da ponire kao onaj potočić u Prokinom gaju.
11. Ko šapuće Stricu da se Dunav uliva u Crno more? Devojčica Lunja, Stričeva susetka.
12. Šta čini učitelj kad čuje šaputanje? Šeta besno s prutom kojim je maločas istukao Strica - traži krivca.
13. Šta usput nađe? Crtež-karikaturu i prepoznavši sebe, ljutito pita: - Ko je ovo na škrabao?
14. Šta je tom prilikom jednom zbunjenom i uplašenom učeniku nehotice izletelo iz usta? "Molim, gospodine Paprika."
15. Ko preuzima krivicu na sebe za crtež? Odvažni i hrabri Jovanče.
16. Šta se onda dogodilo? Učitelj izbacuje Nikolicu s prikolicom van, a tad ga napadne kuja Žuja. Nakon toga, da ne bi dobio batine, Jovanče iskače kroz prozor, a učitelj šalje sve đake da ga uhvate.
17. Ko se s decom u šljiviku bori? Poljar Lijan.
18. Ko se pridružuje Jovančetu u odmetništvu? Stric, Nikolica s prikolicom, Vanjka Široki, Đoko Potrk i Nik Ćulibrk.
19. Zašto se nova družina okupila na grobu hajduka Jovančeta? Da polože zakletvu da neće odati tajnu okupljanja i izaberu harambašu.
20. Koga su dečaci izabrali i zašto? Svog druga Jovančeta, čukununuka hajduka Jovančeta, jer je bio među njima najhrabriji.
21. Čime je dečak Jovanče stekao poverenje drugova? Sam je pošao u dubinu šume da bi izabrao mesto za logor; prema svima iz družine odnosi se brižno i privrženo.
22. Šta dečaci rade posle zakletve? Popravljaju krov na starom mlinu kako bi imali sigurno sklonište, i grade kućicu za kuju Žuju.
23. Ko je prvi otkrio njihovo sklonište? Lunja, a potom i lukavi poljar Lijan.
24. Tom prilikom Lijan je imao malu nezgodu, koju? Upao je u maskiranu jamu kod Žujine kućice.
25. Kakva je Žujina uloga bila? Da lavežom upozori družinu na dolazak neželjenih posetilaca.
26. Šta čine roditelji kad saznaju da im deca, umesto u školu, idu u šumu. Organizuju poteru.
27. Šta je vrhunac radnje u prvom delu romana? Smešna borba između roditelja i "odmetnika".
28. Kako su se branili mali hajduci? Gađali su svoje starije krompirima.
29. Na kraju su roditelji pohvatali svoje sinove, ko decu spasava da ne dobiju težu kaznu? Nikoletina Bursać, seoska delija.
30. Šta se dogodilo u školi, pa su deca mirno provela zimu? Na zahtev meštana proteran je namćorasti učitelj, a vraćena učiteljica Lana.
31. Kojim značajnim događajem počinje drugi deo romana? Učiteljica Lana čita vest o bombardovanju Beograda, počeo je Drugi svetski rat.
32. Rat stiže i u selo Lipovo, pa se družina ponovo sastaje; koja im je sada bila uloga? Sa obližnje visoravni iznad sela družina je paleći vatre - dimnim signalima obaveštavala meštane o dolasku neprijateljskih vojnika.
33. Čemu služi pećina što su je kraj potoka otkrili dečaci? Pretvorena je u partizansku radionicu gde je čuvano naoružanje oteto od neprijatelja.
34. Šta se na kraju dogodilo sa Jovančetovom družinom? Svi odlaze u rat uz obećanje da se po njegovom završetku preživeli sastanu u Prokinom gaju i da pričaju o onima koji se nisu vratili.
35. Šta se tebi najviše dopalo u ovom romanu i zašto? 36. Kaži ko od junaka ove priče najviše privlači tvoju pažnju i to obrazloži svojim rečima, ili pročitaj.
36. Kaži ko od junaka ove priče najviše privlači tvoju pažnju i to obrazloži svojim rečima, ili pročitaj.




субота, 28. новембар 2015.





        ЈЕДНО ЗАНИМЉИВО ПУТОВАЊЕ 
                               (састав)
     Једне хладне зимске ноћи заспала сам размишљајући како ће свет изгледати у будућности.

      Сањала сам како постоји машина за одлајак у будућност.
Неки чудни научник ме је питао да ли може да испроба на мени.Тако ју је испробао на мени а ја сам се одјесном створила у скроз другом свету.Тамо су аутомобили летели,а у кућама су домаћини дили роботи који изгледају као људи.Куће су биле велике и све су биле тамноплаве боје.У једној продавници су се продавала само млека,у другој само вода, у трећој само смоки, и у свакој наредној продавници се продавао само по један производ.Одједном ми је зазвонио телефон,извадила сам га из џепа и јавила сам се.Звао је научник да каже да се машина за одлазак у будућност покварила и да не могу да се вратим док је не поправи.Уплашила сам се,али је одједном нешто затрубило и сви грађани су отишли на трг,дотрчали су коњи који су довезли принцезу ,,света будућности''.Принцеза је изашла из своје кочије и рекла да су се појавила нека чудна бића мислећи да су то ванземаљци.Кад одједном трг попуне ванземаљци.Тада сам била сигурна ја је успостављен контакт са ванземаљцима.Испустили су неки зелени гас и успавали грађане и мене.Док смо спавали ванземаљци су мене и још 4 грађана одвели на испитивање на њихову планету.Пробудила сам се и видела моју маму како говори,,Вањице пробудисе требаш ићи у школу''
     Била сам тужна али и срећна што је све то било само сан,ипак је ова стварност лепша.   



               МОЈ  ДЕКА  ЈЕ БИО ТРЕШЊА 

                       АНЂЕЛА  НАНЕТИ 


НАЈЛЕПШИ ДЕЛОВИ  У РОМАНУ СУ:
    
                       1.Тонино учи да се пење на дрво
                       2.Дека Октавиано долази у школу обучен у                                     ,,Божић Бату''
                       3.ноћење код деке Октавиана 
                       4.купање у реци 

ЛИКОВИ:Тонино,Октавиано,Луиђи,Тонинова мама, Тонинов тата,Теодолинда,Антонијета,Флопи,Фелће, Алфонсина,учитељица.

КЊИЖЕВНИ РОД:епика(поезија)
КЊИЖЕВНА ВРСТА:роман 
ПРИПОВЕДАЊЕ У: 1.лицу(сам Тонино), и у 3. лицу 
  

                 СЕЛО                                     ГРАД 
  
Дека:        Октавиано                                            Луиђи 
Бака:         Теодолинда                                         Антонијета